ljudska prava kroz zivot
Pogled na ljudska prava iz ugla jedne
srednjoškolke, u 21.veku, iz Srbije, Evrope.
Šta su ljudska prava?
“Sva
ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su
obdarena razumom i svešću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu
bratstva.“
Opšta
Deklaracija o pravima čoveka 1948.
Ljudska prava su prava koja ima svaka osoba, koja se stiču rođenjem
i ona su neotuđiva i svojstvena svim ljudima bez obzira na prebivalište,
državljanstvo, pol, etničko i nacionalno poreklo, boju kože, veru, jezik ili
bilo šta drugo. Svaka osoba ima pravo na slobodno kretanje i pravo glasa kao i
na slobodu. Ima pravo da slobodno iskaže svoju seksualnost, veru, politička
razmišljanja, boju kože i sam pogled na svet. Svi imamo pravo na besplatno
obrazovanje i zdravstvo koje je neophodno za opstanak društva.
Istražujući druge kulture i narode dobili smo mnoštvo podataka koji su nas
uverili u jedno – u domenu ljudske kulture ne postoji univerzalno. Pojave,
priroda, institucije, mogu se doživljavati na različite načine i stoga se
razmišljanja i zaključci mogu razlikovati od mesta do mesta, kao i kroz
istoriju. Ipak smo na početku tog putovanja, istraživanja nezapadnog, dozvolili
sebi da pođemo sa tačke gde se poznato smatra ispravnim, a nepoznato opasnim i
nižim, primitivnim. Što je Zapad bivao moderniji, tehnološki napredniji, što je
više podataka bilo koji su svedočili o različitosti, to je jaz između pojmova
civilizacije i primitivnog bivao veći. Tretman tih drugačijih kretao se od
diskriminacije, preko porobljavanja, antropo-vrtova (human zoo) i nasilja do
genocida.
Ali, ako ne postoji nešto univerzalno za sve
kulture, zašto se onda deklaracija o ljudskim pravima naziva univerzalnom?
Istorija
je pokazala da što smo više učili i napredovali, to smo druge, koji ne dele
isti pogled na svet, smatrali primitivnijim. Civilizacija, kultura i društvo su
sinonimi, a mi smo pak uspeli tu reč da poistovetimo sa „višim“ stepenom
razvoja nekog društva i da kao „niže“ postavimo divljaštvo i varvarstvo.
Naučnim istraživanjima proglasili smo ljude drugačije boje kože manje vrednima,
vodili smo verske ratove.
Zbog ovih
i mnogih drugih razloga, da, potrebna nam je opšta deklaracija koju ćemo bez
obzira na različitosti svi usvojiti, prilagoditi i negovati. Nažalost, iako ovi
pojmovi nisu novi, i danas se susrećemo sa nejednakošću, diskriminacijom,
nasiljem. Razmišljanjem i postupcima i dalje vladaju ideologije kojima nije
mesto u 21.veku. Ugrožena su prava dece, prava žena, manjinskih grupa, i mada
su političari i mediji prepuni iskaza o pravima, sve ostaje samo na rečima.
Zakonodavstvo nema rešenja za suzbijanje kriminala, diskriminacije, nasilja, vršnjačkog nasilja, nejednakih plata za muškarce i žene na istim
pozicijama, poprekih pogleda i otkaza nakon trudničkog i porodiljskog
odsustva... i mnogih drugih nepravdi.
Drugim
rečima, nije dovoljno napisati i potpisati povelju o ljudskim pravima i pompezno
je proglasiti univerzalnom. Potrebno je edukovati čovečanstvo o poštovanju
drugog i drugih, sprečiti problem, biti hrabar i prkositi nametnutoj i
nepravednoj ideologiji.
Medjunarodni dan ljudskih prava
Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 10. decembar za dan ljudskih prava 1950.godine da bi skrenula pažnju ljudi na dve godine ranije potpisanu univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao prvi instrument zaštite ljudskih prava. Deklaracija po prvi put u istoriji čovečanstva proklamuje zajedničke standarde ljudskih prava koji moraju da postignu sve nacije i ljudi sveta.
„Sva ljudska
bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“ je prvi član
deklaracije koji nije bio pravno obavezujući, već je više predstavljao neki
običaj, sve do međunarodne konferencije UN o ljudskim pravima 1968. godine, kada
je ona postala obavezna za sve članice međunarodne zajednice. Ta
deklaracija predstavlja osnovu za sve dalje sporazume donete u UN o
ljudskim pravima pogotovo za dva značajna pakta o građanskim i političkim
pravima i o ekonomskim, socijalnim, i kulturnim pravima.
Ljudska prava - Srbija
Napedak Srbije na polju ljudskih prava priznat je u toku drugog ciklusa univerzalnog periodičnog pregleda Saveta za ljudska prava UN 2013. godine. Srbija je od 67 zemalja članica UN dobila 144 preporuke, od kojih je prihvatila 139. Preporuke su se odnosile na zabranu diskriminacije, unapredjenje položaja prava nacionalnih manjina, dece i osoba sa invaliditetom, sprečavanje nasilja u porodici, sprečavanje trgovine ljudima, rodnu ravnopravnost. Srbija već sprovodi te preporuke.
2013. godine Srbiju je
posetila visoka komesarka Navi Pilaj pri čemu je naglasila "Srbija
je postigla napredak u oblasti poštovanja ljudskih prava, pozitivan je znak što
vlasti pristupaju pitanjima ljudskih prava na miran i pragmatičan
način" . Takođe, ona je izjavila da je svesna da se
Srbija suočava sa izazovima koji
zahtevaju velike napore i resurse, kao na primer, pitanje prava hiljade interno
naseljenih lica i izbeglica, nezaposlenih i prava manjina.
Zaključak
Moje mišljenje je da na razvoj ljudskih
prava najviše utičemo mi, kao društvo. Što se više društvo poboljšava,
poboljšavaju se i ljudska prava ali i svet u kojem živimo. Ljudska prava možemo
samo poboljšati interesovanjem u njih. O njima možemo diskutovati na raznim
okupljanjima, na fakultetima i u školama gde su ona veoma bitna za dobar razvoj
mladih ljudi. Potrebno je boriti se za jednakost u društvu i sprečiti diskriminaciju
koja se dešava svakodnevno. Bitno je zapamtiti da je potrebno svakodnevno
boriti se za svoja prava i ne dozvoljavati da se nameću tudja. Ljudska prava
menjaju se svakim danom. Svakim danom dobijamo više zakona i prava koje treba
mudro iskoristiti jer ne znamo kakva nas budućnost čeka.
Коментари
Постави коментар